Dorađeni tekst predavanja održanog u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti 19. travnja 2013. Oslanjajući se na uvide i argumentaciju Martina Heideggera, autor izlaže stav da tehnika nije ni čovjekovo djelo ni sredstvo za bilo koje svrhe. Zato jer sama postavlja ne samo sredstva za postizanje svekolikih svrha nego i te svrhe same, ona je sudbinsko zbivanje povijesti koje bitno nadilazi čovjeka. Tehnika se ne zbiva bez čovjeka i bez njegova činjenja, ali se ne zbiva ni samo njegovim djelovanjem. Kao totalno zbivanje povijesti, ona je odavno u sebe uključila i čovjeka. U tehničkom razdoblju svijeta čovjek je samom svojom biti naručen i ispostavljen u bit tehnike te stoji u njezinoj službi. Običnom oku ostaju skrivene goleme i dalekosežne promjene što se pod utjecajem tehnike zbivaju pod naoko mirujućom površinom stvarî. Rijetki shvaćaju da prometno i telekomunikacijsko uklanjanje svake razdaljine potire i uništava samu bit prostora i vremena, potajno stremeći tomu da ih konačno sažme u jednu jedinu točku imaginarne sveprisutnosti. Jedva se još sluti da jezik pod terorom agresivne prinude na „komuniciranje“, koje nije drugo do iznuđeno isprazno naklapanje, gubi svoju najvješćujuću, objavljujuću i pokazujuću bit. Ostajemo nijemo zatečeni i više se ne čudimo nad apsurdnim igrokazom u kojemu virtualna montaža zvučnih slika poput neprozirna omotača prekriva izvornu zbilju stvarî i sili je da se sama unutarnje preobražava ne bi li postajala tim slikama što sličnijom.