Boran Berčić u drugom svesku Filozofije brani realizam, gledište da postoji vanjski svijet nezavisan od, no dostupan našim mislima i jeziku te da o njemu možemo misliti i reći istinite stvari. Svoju obranu Berčić temelji na dva argumenta. Prvo, argumentira da je istinitost realizma daleko vjerojatnija od istinitosti njemu suprotstavljenih gledišta, od neke antirealističke teorije ili od nekog skeptičkog scenarija. Drugo, argumentira da, premda su realizam, antirealizam i skepticizam jednako uspješna objašnjenja relevantnih fenomena, realizam je ipak najbolje objašnjenje takvih fenomena. Dakle, budući da je istinitost realizma, u odnosu na njemu suprotstavljena gledišta, najvjerojatnija te da realizam nudi najbolje objašnjenje relevantnih fenomena, treba ga prihvatiti kao istinitu teoriju i nastaviti djelovati u skladu s tim. U ovom radu ukazat ću na neke probleme s obranom realizma kakvu predlaže Berčić. Pozivanje na vjerojatnost u sporu realista i antirealista ili skeptika vodi u cirkularnost, dok pozivanje na najbolje objašnjenje, kao operativan oblik zaključivanja u nekim područjima, nije primjenjiv u ovakvim globalnim filozofijskim sporovima, kad gotovo da i ne postoje relevantne točke slaganja među suprotstavljenim stranama. Rad ću završiti s naznakom u kojem bi smjeru obrana realizma mogla krenuti.