| Sažetak (hrvatski) | U tekstu se izlaže Sutlićeva interpretacija Hegelova pojma apsolutnog duha kao znanosti, koji se zatim u Marxa postupno transformirao u sveobuhvatni pojam totalnog, samouzročnog i samosvršnog rada, kao supstancije-subjekta svega što jest i biva. Time je, prema Sutlićevu uvidu, „znanstvena povijest“ u današnjem povijesnom razdoblju prekrila cjelinu svega postojećeg, bezuvjetno prinuđujući svako biće u „sivi, uniformni svijet čiju bit sačinjava praksa rada“. I čovjek i priroda i narod, kao i uopće sve što jest, u tom su sklopu samo prolazni momenti, tako reći privremene postaje beskonačnog bivanja apsolutno postavljenog rada. Tomu nasuprot, Sutlić pokušava misliti i domisliti narod kao presudnu zadaću naše sadašnjosti i budućnosti. Riječ je tu o jednom, premda svakako bitnom koraku na jedinstvenom putu povijesnog mišljenja, usmjerenom priređivanju novog, drukčijeg karaktera samoga povijesnog sklopa, kako bi se unutar toga zacrtala mogućnost jednog iz temelja drukčijeg, smirenijeg i smjernijeg, skladnog obitavanja ljudi u pomirenoj, pribranoj zajednici ljudi i svih bića. |
