Pojedinci nerijetko donose odluke koje su neusklađene s vlastitim kratkoročnim i dugoročnim ciljevima. Na primjer, unatoč tome što žele ostati zdravi, mnogi se upuštaju u rizična ponašanja po svoje zdravlje, isuviše optimistični da će ih statistike zaobići. Bilo da se radilo o slabostima volje pred svakidašnjim iskušenjima, pretjeranom optimizmu, pretjeranoj uvjerenosti u vlastite sposobnosti, ili čemu drugome, pojedinci često dugoročno ispaštaju zbog ovako donesenih odluka. Nedavna bihevioralna i kognitivna istraživanja pokazuju nam da ova opažanja nisu samo na razini anegdota, već nam upućuju na različite načine na koje svi pojedinci potpadaju pod utjecaj takozvane “arhitekture izbora”, koja “gura” trenutne odabire i preferencije u ovom ili onom smjeru. Utjecaji poput okvira u koji se izbor postavlja, fenomena usidrenja, ili averzije prema gubicima samo su neki od kognitivnih mehanizama zbog kojih bismo trebali posumnjati u pretpostavku o homo economicusu, biću koje savršeno rezonira o koristi i troškovima, te barata neograničenim kognitivnim kapacitetima, potpunim opsegom relevantnih informacija, velikom dozom vremena i stabilnim preferencijama. Richard Thaler i Cass Sunstein smatraju poželjnim da vlade utječu na “arhitekturu izbora” na način da povećaju vjerojatnost da ljudi donose odluke koje povećavaju njihovu subjektivnu dobrobit. Nudge (gurkanje) je aspekt arhitekture izbora koji mijenja ponašanje osoba na predvidljivi način bez da se bilo koja opcija zabrani ili učini nedostupnom na način koji bi za pojedince predstavljao visoku cijenu. Tipičan primjer za gurkanje postavljanje zdravije hrane na vidljivija i pristupačnija mjesta od nezdrave hrane u kantinama, ili pak default opcija u zdravstvu o doniranju organa ili krvi dok god ne odlučimo drugačije. Libertarijanski paternalizam, koji se oslanja na gurkanje, prema Thaleru i Sunsteinu je blaga varijanta paternalizma, budući da alternativni izbori nisu blokirani ili pak ne nose za pojedinca značajne terete. Libertarijanski paternalizam pod udarom je snažnih prigovora, s različitih pozicija. Sarah Conly, primjerice, prigovara da nemamo razloga stati na mekanom paternalizmu. Ukoliko ustanovimo da su određene mogućnosti štetne za pojedince prema njihovim vlastitim predodžbama, onda pojedince najbolje možemo zaštititi tako što ćemo im neke mogućnosti učiniti nedostupnima. Prislini paternalisti predvođeni Conly uvjerljivo prigovaraju da libertarijanski paternalizam i gurkanje ne samo da su manje učinkoviti od prisilnog paternalizma, budući da ostavljaju mogućnost pojedincima da donose loše odluke, već se i baziraju na manipulaciji pojedinaca. S druge strane, jedan od prigovora anti-paternalista libertarijanskom paternalizmu (ali i paternalistima općenito) jest da nužno zapada u perfekcionizam, poziciju prema kojoj su vlasti opravdane u nametanju određenih vrijednosti građanima. Javne odluke vladajućih (koje, po pretpostavci, potiču gurkanje u arhitekturi izbora), prigovaraju Rizzo i Whitman, takve su naravi da zahvaćaju sve građane jednako, i ne mogu se prilagođavati heterogenoj strukturi ljudskih vrijednosti, ciljeva i koncepcija dobra. Libertarijanski paternalizam stoga će barem neke ljude gurkati prema ciljevima i vrijednostima koje ti ljudi ne dijele s drugima i ne percipiraju kao svoje. Moje će izlaganje prikazati libertarijanski paternalizam i raznolike prigovore koje mu upućuje prisilni paternalizam, s jedne strane, i anti- paternalizam, s druge. Dotični prigovori čine se dovoljno snažnima da izguraju libertarijanski paternalizam iz rasprave. Ipak, izlaganje ću završiti s nekoliko protuprimjera koji daju neke nade libertarijanskim paternalistima.