Sažetak S obzirom na ovako formuliranu temu vezanu uz djelo Hermana Dalmatina De essentiis, u razradi teme nameće se prije svega pitanje metodologijskog značaja: koliko je uopće primjereno Hermanovu djelu pristupati analitički, tj. tako da se pokuša izdvojiti jedan sloj njegova mišljenja, u ovom slučaju »platonički«, s obzirom na to da je po karakteru i intenciji njegovo djelo bitno sinteza. Sljedeće je pitanje koliko je iz De essentiis uopće moguće izlučiti jedan određeni sloj mišljenja s obzirom na to da su u tom djelu elementi različitih misaonih tradicija objedinjeni u jednom koherentnom tumačenju svijeta. To je najuže povezano s jednom od ključnih značajki srednjovjekovne recepcije antičkih filozofa – većina ih je ranosrednjovjekovnim misliocima, pa tako i Hermanu, poznata tek posredno, preko parafraza, interpretacija i citata. Stoga se u izlaganju prije svega propituje način na koji je Hermanu mogla biti i na koji mu je uistinu bila posredovana Platonova filozofija. Pritom je naglašeno kako još uvijek nisu dostatno istraženi svi izvori Hermanova filozofiranja, napose oni arapski. Premda se Herman deklarira sljedbenikom Platona, dosad su u znatno većoj mjeri istraženi elementi Aristotelove filozofije (također posredovane arapskim autorima) u njegovu djelu, zahvaljujući prije svega R. Lemayu koji je istražio Abu Ma’sharov utjecaj na Hermana, negoli oni Platonove filozofije. U izlaganju se stoga u temeljnim crtama navode pretpostavke »platonizma« u Hermanovu djelu. Ukratko su navedene značajke filozofiranja predstavnika škole u Chartresu s kojima je Herman usko povezan. Uz tu je tradiciju recepcije vezano prije svega poznavanje Platonova opusa preko Kalcidijeva prijevoda i komentara Timeja, utjecaj kojega je u De essentiis nesporan. To je tzv. Platon na latinskom. Osim spomenutog prijevoda Timeja, Zapad u 12. stoljeću poznaje Platonovu filozofiju kroz navode iz Cicerona, Makrobija, Marcijana Capelle, Augustina i Boetija. Navedeni su potom mogući arapski izvori Hermanova »platonizma « (tzv. Plato arabus) ili točnije novoplatonizma. Pritom se napose postavlja pitanje Hermanova poznavanja djela Theologia Aristotelis, jednog od najznačajnijih i najutjecajnijih djela nastalih u al- Kindijevoj prevoditeljskoj školi, koje je prijevod – parafraza Plotinovih Eneada IV–VI. Potom se analizom djela De essentiis pokušava odrediti temeljne značajke Hermanova »platonizma«. Ta analiza jasno pokazuje da je, ne samo u pojedinim stavovima, već i sagledano u cjelini, Hermanovo djelo, kojemu je u temelju nastojanje oko povezivanja krajnosti onim srednjim, u osnovi novoplatoničkog značaja. U vezi s tim, rezimirajući osnovne teze djela Theologia Aristotelis, pokušavamo odgovoriti na pitanje na koji je način taj spis, tako dugo pripisivan Aristotelu, mogao utjecati na uobličenje Hermanovih stavova novoplatoničke inspiracije izloženih u De essentiis. Na temelju uvida u značajke Hermanova »platonizma« odnosno »novoplatonizma« u zaključnom se dijelu izlaganja konstatira da se njegova filozofija po mnogim svojim značajkama može uistinu smatrati pretečom renesansnog novoplatonizma. Tako se i Hermanovim primjerom može potvrditi teza Raymonda Klibanskog o kontinuitetu srednjovjekovnog i renesansnog novoplatonizma.