U tekstu se želimo kritički osvrnuti na Searleovo "načelo vezanosti" (connection principle) – načelo prema kojemu su svojstvo intencionalnosti i svojstvo fenomenalnosti (svjesnosti) nužno koinstancirana. Svaka teorija uma koja uključuje neku varijantu tog načela polazi od pretpostavke da su sva intencionalna (a onda i mentalna) stanja ili svjesna ili potencijalno svjesna. Riječ je o stajalištu koje je polariziralo filozofe uma i u posljednjih petnaestak godina bilo predmetom zanimljivih rasprava. Moglo bi se reći da se prema stavu – bilo eksplicitnom bilo implicitnom – koji neki filozof uma zauzima prema načelu vezanosti može prepoznati opći istraživački program kojemu pripada. I za zagovornike i za protivnike načela vezanosti – doduše iz različitih razloga – osobiti izazov predstavlja objašnjenje intencionalnosti nesvjesnih mentalnih stanja. Cilj nam je ukazati na neke nedostatke Searleova pokušaja da riješi taj problem – pokušaja kojemu u osnovi leži zamisao da nesvjesna mentalna stanja zadržavaju svoju aspektualnost (aspectual shape) dok su nesvjesna. Konkretno, pokazat ćemo zašto pojam aspektualnosti ne može igrati eksplanatornu ulogu koju mu je Searle namijenio te zašto bi trebalo pronaći neki drugi, restriktivniji i konzistentniji kriterij pripisivanja intencionalnosti potencijalno svjesnim stanjima. Taj bi kriterij, prema našem shvaćanju, trebao biti kompatibilan s pučkopsihološkom intuicijom o postojanju dispozicijskih stanja koja igraju neizostavnu kauzalnu ulogu u našem mentalnom funkcioniranju i koja, kao takva, čine autentičan podskup svih nesvjesnih (tj. čisto neurofizioloških) stanja našeg mozga/uma.