Pitagorejci su filozofiju shvaćali kao određen način življenja. Točnije, Pitagorino učenje možemo shvatiti kao neku vrstu društvenog projekta s filozofskim elementima, i ne postoje razlozi zašto bi se, uzmu li se u obzir svjedočanstva o prisutnosti žena u pitagorejskoj tradiciji, žene isključivale kao punopravne članice toga projekta. U ovom se radu osvrćem na dva obilježja toga projekta. Prvo, na činjenicu da on počiva, između ostaloga, i na pitagorejskom shvaćanju muškog i ženskog kao jedinstvenog metafizičkog počela, što je vidljivo iz pitagorejske tablice suprotnosti kako ju prikazuje Aristotel. Drugo, važno je uzeti u obzir i zemljopisne i društvene čimbenike. Pitagorejska zajednica, kao vrsta nestandardne subkulture, razvila se u južnoj Italiji, gdje je došlo do osobite vrste miješanja domorodačkog stanovništva i Grkâ. Kako bismo razumjeli zašto pitagorejska filozofska zajednica uključuje i muškarce i žene trebamo uzeti u obzir oba ta čimbenika, filozofsko-znanstveni i društveno-geografski. Fintijin spis O umjerenosti žena, na koji se osvrćem kao na paradigmatski primjer ženske prisutnosti u pitagorejstvu, dobro ilustrira uspješnost, dugotrajnost i konsistentnost pitagorejskoga društvenog projekta, kao i uloge žena u njemu. Taj spis tumačim u duhu spisa nekih drugih pitagorejskih filozofkinja – Teane, Periktione I. i Ezare.