U svom članku “Evolutionary Altruism, Psychological Egoism, and Morality: Disentangling the Phenotypes” (1993) Elliott Sober je argumentirao da sociobiološka objašnjenja morala obično prave neku vrstu pars pro toto pogreške jer pretpostavljaju da premise “Moral uključuje altruizam” i “Evolucijska teorija objašnjava evoluciju altruizma” dopuštaju zaključak “Evolucijska teorija objašnjava moral”. Kao što ističe Sober, iako moral često zahtijeva altruizam, moral i altruizam su dva zasebna “fenotipa” te bismo moral trebali razdvojiti od altruizma i ne bismo ga smjeli objašnjavati na isti način kao altruizam. On nudi dva argumenta za ovakvo razmišljanje. (1) Pravila morala ne zahtijevaju bezgranični altruizam, već također mogu nalagati određene sebične postupke. (2) Čak i kada propisuju altruistično djelovanje, pravila morala su obilježena impersonalnošću i općenitošću te, za razliku od altruizma, nisu usmjerena ni na kojeg pojedinca posebno. U članku se prezentira dva argumenta za tvrdnju da ova “strategija razdvajanja” nije dostatna kako bi se pokazalo da moral i altruizam zaslužuju zasebna evolucijska objašnjenja. (1) Iako je točno da moral ponekad ograničava altruizam, također je točno da standardni sociobiološki modeli i sami priznaju činjenicu da nema nečeg takvog kao što je “bezgranični altruizam”. Primjerice, altruizam prema srodnicima i recipročni altruizam ograničeni su specifičnim “koeficijentom srodnosti” odnosno omjerom “troška za davatelja i koristi za primatelja altruizma”. Dakle, budući da niti naš “moral” niti naša “biologija” ne podupiru nediskriminirajući altruizam, čini se da uvjet “nepostojanja bezgraničnog altruizma” neće biti koristan za razdvajanje ovih dvaju fenotipova. (2) Odbacivanje mogućnosti evolucijskog objašnjenja morala pomoću prikazivanja impersonalnosti i općenitosti kao ključnih obilježja morala predstavlja teoretski opterećen menavar koji se bez odgovarajućeg opravdanja oslanja na samo jedno (uglavnom kantovsko) poimanje morala. Iako moral opisan pomoću kantovskih kategorija relativno uspješno izbjegava redukciju na neku vrstu evolucijski objašnjenog altruizma, ostaje otvoreno pitanje zašto bismo kantovsko poimanje trebali prihvatiti kao deskriptivno točnije od nekih njegovih teoretski utjecajnih alternativa (npr. humeovskog poimanja). U zaključnim razmatranjima se argumentira da, ovisno o odabiru posebne deskriptivne konceptualizacije morala, sociobiološka objašnjenja morala mogu biti interpretirana kao visoko plauzibilna i da potpuno “razdvajanje” altruizma možda i nije najbolja strategija za stjecanje dubljeg uvida u porijeklo i prirodu obaju ovih “fenotipova”.