Autor je za "Vijenac" preveo svoje izlaganje održano na engleskom jeziku na konferenciji o internacionalizaciji visokog školstva u Pragu, travanj 2013. Govorimo li danas o znanosti i obrazovanju, treba najprije napomenuti da je znanost od početka Novoga vijeka, prije otprilike četiri stoljeća, izgubila obilježje teorije kao čistog promatranja postojećega bića, naslijeđeno iz grčke antike, i postala nekom vrstom transcendentalnog proizvođenja bića kao predmetnosti. Matematička konstrukcija i empirijski eksperiment najvažniji su među načinima kojima ta znanost a priori zacrtava okružje objektivne zbiljnosti unutar kojega se bića prirode, čovjekova svijeta i povijesti uspostavljaju kao objekti odnosno predmeti spoznavajućeg subjekta. Kao takva tvorbena sila, znanost nije izdvojeno intelektualno područje, u samo izvanjskom odnosu spram integriranog kompleksa industrije, gospodarstva, proizvodnje i potrošnje materijalnih i duhovnih dobara. U jedinstvenu procesu proizvođenja, razdiobe i razmjene bića prisiljenih na ulogu tržišnih dobara ona igra važnu, ako ne i najvažniju ulogu. Moderna znanost je glavna pogonska snaga svjetskoga tržišta, što zapravo znači planetarnog nadmetanja oko moći i za moć. Mnogo je znakova za to da nije politika ta koja vodi i upravlja znanošću i njezinim procesima, kao što bi se to moglo činiti, nego je moderna politika na globalnoj razini uistinu u funkciji znanosti. Da bi što učinkovitije ostvarila svoju prvenstvenu ulogu proizvodnje dobara, znanost se mora neprestano mijenjati i preoblikovati u smjeru što veće podobnosti za načelno totalnu kvantifikaciju i što veće prilagodljivosti složenim zahtjevima sve sofi sticiranijih tehničkih eksperimenata. Jednako tako mora sve više suzbijati svako anakrono nastojanje za takvim znanjem koje bi svrhu imalo u samom sebi i prilagođavati se primjenjivosti i iskoristivosti kao svojoj jedinoj svrsi.