Pojam sile u novovjekovnoj znanosti ima svoje porijeklo u antičkim filozofskim promišljanjima. Postojale su filozofske rasprave o uzrocima. Najpoznatija je od njih ona Aristotelova teorija teorija četoriju uzroka. Znanost novoga vijeka u središte je stavila Aristotelov djelatni uzrok koji je postao istoznačnica za silu, a taj je pojam postao središnja točka klasične mehanike nakon što je Newton "aksiomatizirao" tu znanost. Njegov zakon gravitacije ili privlačne sile ostao je vrijediti kao univerzalni zakon u svemiru. Newton je spomenuo odbojnu silu, ali je o njoj malo kazao. Njegovi sljedbenici posvetili su joj više pozornosti, ali su sve te rasprave bile u sjeni zakona gravitacije. Ruđer Bošković je prvi raikalno odstupio od Newtonova zakona gravitacije time što je uveo odbojnu silu koja djeluje na malim udaljenostima među česticama tvari. Njegov koncept privlačno-odbojne sile ne predstavlja dvije sile, kako se to shvaćalo u dotadašnjoj tradiciji, nego samo jednu jedinu privlačno-odbojnu silu kojom su se mogle tumačiti sve pojave u prirodi. To je prvi slučaj u znanosti da se sve pojave objašnjavaju samo jednim zakonom. U radu se raspravlja o tome kako je uveden pojam odbojne sile te kako ga je Bošković poopćio i tako prevladao prijašnji dualizam sila. Pokazuju se neopravdane tvrdnje da su neki drugi došli prije Boškovića do razrađene teorije privlačno-odbojnih sila. Iz te su teorije izrasli neki novi koncepti u suvremenoj znanosti koji izravno vuku korijen iz Boškovićeve teorije prirodne filozofije. Naglašava se da ta teorija nije nastala na osnovi eksperimentalnih poticaja, nego je to bila prije metafizička teorija.