U članku se pledira za stav da je u cjelokupnoj dosadašnjoj povijesti čovječanstva opća kvaliteta ljudskog življenja u barem donekle adovoljavajućoj mjeri dostignuta upravo u suvremenoj Europi, i to unatoč stoljetnim napetostima, nemirima i sukobima te gotovo nevjerojatnim strahotama dvaju svjetskih ratova izazvanih upravo u njoj. Životna i kulturalna raznolikost, bogata policentričnost duhovnog i javnog života, razmjerno dugom tradicijom odnjegovani mehanizmi racionalnog raspravljanja i usklađenog odlučivanja, skrb oko što boljega javnog zdravstva i opće dostupnog obrazovanja, na koncu, ali ne i kao posljednje, puna sloboda stvaralaštva i javnog izražavanja stavova i misli – sve su to tekovine koje nisu samorazumljive i koje su u cjelokupnoj ljudskoj povijesti više dragocjena iznimka nego pravilo.Stoga bi se danas svako osporavanje osnovnih zasada Europe, ma kako u pojedinačnim aspektima bilo opravdano, moralo čuvati toga da se pri svojoj kritici oslanja i poziva na povijesno prevladane forme života i da tako budući tijek povijesti, ma i nehotice, usmjerava prema mogućem novom barbarstvu.